Bio je četvrtak navečer. Bila sam u ordinaciji pregledavajući ankete pacijenata.
Većina je bila kao i obično. "Fizioterapeut mi je malo olakšao." "Infiltracija brzo prođe." "Guram nekako."
Zatim sam došla do Jelenine. I srce mi je palo u pete.
Napisala je velikim slovima: "NE MOGU VIŠE OVAKO."
Pričala je da se budila u 3 ujutro. Nehotice bi se okrenula na desnu stranu. I bol bi joj zarezala dah.
Ostajala bi u mraku. Nepomično. Stisnutih zuba. Ne želeći opet probuditi muža taj tjedan.
Mrzila je što je postala netko za koga se treba brinuti.
Prestala je prati kosu bez grimasa. Zakopčavanje grudnjaka straga postalo je proces od deset minuta. Prestala je uzimati svoju unuku Luciju, od tri godine, u naručje jer bi joj podizanje ruke poslalo vatreni udar sve do lakta.
Jelena je imala 68 godina. I osjećala je da joj je vlastito tijelo objavilo rat.
Jelena je napravila SVE što su joj liječnici rekli. Deset termina fizioterapije preko HZZO-a. Ibuprofen s omeprazolom. Tri serije infiltracija kortikosteroida. Voltaren gel, Traumeel i Fastum gel religiozno svaku večer. Štitnik za rame od neoprena tri tjedna.
Sve. Ništa joj nije djelovalo dulje od dva tjedna.
A nakon svega toga, odgovor posljednjeg traumatologa?
"To su godine, Jelena. Treba se naučiti živjeti s tim."
Gledala sam u tu anketu dvadeset minuta. I nešto se u meni slomilo.